“Upravo sam se vratio, dedo, pa sam hteo malo da
popričam s tobom. Treba mi tvoja pamet da
prevaziđem jednu teškoću.”
“Miloš Kobilić? Tako ti je ime, zar ne?”
“Tako je, dedo.”
“Ti si ono oslikao crkvu?”
“Nisam. Ja sam samo pomagao. Glavne su bile, Dara,
Ravijojla i Vedrana. I Cveta, moja mama.”
“Pa lepo je oslikana. Ja samjedanput ušao i dopalo
mi se.”
Dobrota je bio prisutan na zajedničkom krštenju,
ali u crkvi ga Miloš nikad nije video.
“Zar si bio u crkvi?”, upita Miloš.
“Jesam, na Kupala. To je, kao što znaš, crkvena
slava. Hvala vam što ste naslikali i naša Božanstva:
Daboga umesto Svetog Jovana, Svarožića umesto
malog Krista, Ladu umesto Bogorodice.”
Miloš se nasmeja.
“Rojla je to predložila, a mi smo prihvatili. Niko to
nije povezao osim tebe i Branila. A zašto ti, dedo ne
ideš u crkvu?”
“Zašto bih? Ja se svojim bogovima najbolje
pomolim ispod zapisa. Dođi pokazaću ti.”
Dobrota ostavi kosu na otkosu i povede Miloša u
zabran. Odvede ga stazom do jednog ovečeg
proplanka na kojem je stajao ogroman stoletni hrast.
“Evo, ovo je moja crkva”, reče Dobrota. “I on može
da te zaštiti od kiše isto kao crkva.”
“Ali...”, poče Miloš.
“Ne, nikada u njega nije udario grom”, prekide ga
369