“Poseti ga, sine, radovaće se tome. Hoćeš odmah,
da spremim nešto da mu poneseš. On živi sam. Zna da
spremi polivku, da umesi pogaču, da ispeče ribu, ali
pitu mislim da nije ni pokušao, uvek mu neko odnese.”
“Dobro, a zašto on nema porodicu? Uvek je bio
sam.”
“Imao je, sine, ali ih Čuma, Morija odnela. Prvo mu
je odnela unučiće, zatim kći i zeta; sinove nije imao,
doveo je zeta u kuću.”
“Najbolje da odem odmah”, reče Miloš.
Njega za Dobrotu nisu vezivale nikakve uspomene,
osim što ga je znao iz viđenja. Međutim, morao je s
nekim da porazgovara o svojim mukama i da pita za
savet šta da čini. Nije toliko čeznuo za Milosnom, ali za
detetom jeste i smatrao je da je i on kriv za sve to što
mu se desilo, ali nije znao kako da to ispravi, ili bar da
umiri svoju savest.
Koviljka uze platno i na njega stavi drveni tanjir sa
gomilom pite. Zatim donese i krčag vina.
“Evo ti darovi za našeg Dedu. I puno ga pozdravi.”
Dobrotu su svi u selu, i staro i mlado, zvali 'dedo'.
To je, valjda, u starim vremenima, bila reč kojom se
obraćalo starosti. Miloš, međutim, nije čuo da se tako
obraćaju i Branilu, verovatno zato što je bio još vrlo
mlad kad je izabran za starostu. Doduše, čuo je
nekoliko puta Zaleta i Borka da mu se tako obraćaju,
ali oni su bili njegovi drugovi pa je to bilo u šali.
367