krišćani – Vuk, Lazar, Vratko; pa i pokojni car je bio
krišćanin. I Mrnjavčevići. Susedna sela takođe – Klenje,
Golubinje, Zabrežje.”
“Znam, sine. Svi su primili krišćanstvo mnogo pre
nas. Samo Dobrota to nije nikako prihvatao. Mislim da
je zato i prepusti Branilu starešinstvo, da ne bi on
kočio selo.”
“Stvarno, je l' živ Dobrota?”
Miloš nije često viđao Dobrotu, ali je znao da je on
bio starosta pre Branila i da ga svi zovu 'dedo'. I da je
iznenada ogluveo.
“Živ je deda. I podmladio se. Otkako ga Dara izlečila
od gluvosti, stalno hoda po selu i priča s ljudima,
smeje se. Samo još fali u kolu da zaigra.”
“Pa koliko je on star kad je tako vitalan? I ja ga se
sećam da je bio uvek veseo i nasmejan iako je gluv.”
“Stariji je od mene više od dvadeset godina”, reče
Koviljka.
“Znači, blizu sto”, zaključi Miloš.
“Biće da je tako”, reče Koviljka. Ali, sine, Dobrota je
tačno to što mu ime kaže. Nikad ništa loše u životu
nije učinio, nikad mržnju nije osetio ni prema kome;
činio je samo dobro. Moj Branilo je dobar i pametan,
ali je Dobrota bio najbolji starosta kojeg smo imali.”
“Je l' on u zamku ili je ostao u selu?”
“Neće Dobrota u zamak. I njemu je tamo hladno,
kao i meni. Ostao je kod svoje kuće, iako ga je Branilo
zvao da pređe u zamak.”
“Trebalo bi, možda da ga posetim, ipak je on
najstariji u selu.”
366