je to vera za koju je ljudska sloboda greh i koja hoće
da se meša u ljudske živote i da se o svemu pita.”
“Postao si previše buntovan, sinko”.
“Zbogom, oče Ratko.”
Miloš ustade, uze Belku za uzde i izvede je iz porte.
Kipteo je od besa i zato nije hteo da u ovakvom stanju
ide u zamak, zato ponovo pođe staroj kući i baki
Koviljki.
“Šta je, sine?”, upita Koviljka videći njegov izraz lica.
“Nije te, valjda, Ratko naljutio?”
“Bako, to više nije onaj Ratko koga sam upoznao u
klancu, na putu za Vilingor i sa kojim sam čuvao ovce
na Badlju. Izgrdio me kao da sam počinio neki grozan
zločin.”
“Jeste, sine, isti onaj Ratko, ali ti si sad bio kod
sveštenika, crkvenog zvaničnika, ne Ratka, svog prija-
telja. Izgrdila te crkva, ne on. A zašto te izgrdio?”
Zato što sam živeo u grehu i u grehu začeo dete,
bez blagoslova crkve. Pa kakva je to vera, bako, koja
osuđuje ljude zato što se ponašaju prirodno, koja hoće
da se za sve ona pita? I kad se rađaš i kad se ženiš i
kad imaš porod i kad umireš. Lepi naši slovenski
bogovi. Svarog mi to nikadne bi zamerio.”
“Tako je, sine, ali šta je tu je. Seti se da si ti
najzaslužniji što su Branilo i selo prihvatili tvoju
zamisao da se crkva napravi i pređemo u krišćanstvo.”
“Nije bila moja zamisao, već Ratkova. On je našao
blago pa je on imao pravo da njime i raspolaže. Ali da,
jesam bio za krišćanstvo jer su i svi moji drugovi
krišćani, Srđa, Milan, Ivan… I sve naše velmože su
365