su Belka i Vranka. Ovo je Vrankina unuka, tako da joj
ja dođem stric.”
“Je li? A kako to?”
“Vranka je moja majka po mleku. Po njoj sam
Kobilić.”
“Sva ti je rodbina lepa, Miloše. Žao mi je što ti
nisam upoznao mati, Zoru.”
“Pa nisam ni ja, al' kažu da je bila najlepša vila u
Vilingoru.”
“Ej, vas dvojica, što sad stojite tu k'o babe na ulici?
Hodite ovamo, hoću i ja da se pozdravim sa Milošem.”
“Hajde, momčino, hoće i Mileva da te zagrli”, reče
Ratko pa stavivši Milošu dlan na pleća ovlaš ga pogura
prema stolu pod lipom.
“Miloš je, možda, još ljut na mene što sam te odvela
iz njihove kuće”, reče Mileva blago se smešeći.
“Nisam ljut”, reče Miloš. “Istina, u početku sam bio,
ali sam shvatio da nisam u pravu. Svaki par treba da
ima neko, samo svoje gnezdo.”
“Tako je, Miloše”, složi se Mileva. “Zboriš kao
odrastao čovek.”
“Pa i jeste odrastao”, reče Ratko. Nemoj ti da
potcenjuješ moga štićenika.”
“Ne potcenjujem ga. Upravo sam ga pohvalila.
“Jeste odrastao što se tiče visine i snage, ali za neke
stvari još nije dovoljno odrastao.”
Mileva je ustala od stola i zagrlila Miloša.
“Dobro nam došao, Miloše. Hajde, sedi. Idem da
donesem nešto da se okrepiš od puta. Sigurno si i
gladan i žedan.”
362