“Nisam. Okrepio sam se kod bake.”
“Onda samo slatko i vodu”, reče Mileva. “Da vidiš
kakvo slatko ja pravim.”
Miloš nije znao šta Mileva zove slatkim. Za njega je
slatko reč kojim se označava ukus nečega, ali je očito
Mileva upotrebila tu reč kao naziv, ime za nešto.
Mileva je bila otišla i sad se vraćala, noseči drvenu
posudicu, zastrug, koju stavi pred Miloša. U zastrugu
je bila i mala drvena lažica uronjena u nešto što je
moglo biti, a verovatno i jest, komadiči voća u medu.
“Izvoli, zasladi se. Sad ću ti doneti vodu.”
Miloš zhvati lažicom 'slatko' i metnu u usta. Osetio
je neopisivu slatkoću. Voće je svojim osobenim
ukusom dopunavalo ukus meda. U pitanju su bile
dunje, voće koje se odnedavno odomaćilo u našim
krajevima, a kažu da potiče iz Persije. Miloš je jednom
probao dunju i nije mu se svidela. Bila je previše tvrda,
opora i kiselkasta. Ali je lepo mirisala. Ovo u medu su
bili komadići kuvane dunje. Slatko je bilo vrlo ukusno,
ali preslatko. Miloš se maši za vodu koju mu je Mileva
donela.
“Preslatko”, reče.
“Preslatko”, potvrdi Mileva. “Zato sam ti i donela
vodu. Mora biti preslatko, da zasluži ime.”
“Pa, momčino, kako je bilo na putu?”, upita Ratko.
“O tome sam hteo da pričam s tobom”, reče Miloš.
“Počinio sam glupost, oče Ratko.”
“Kakvu glupost, sine? Ti si previše pametan da bi
počinio glupost.”
Mileva ustade i obzirno se udalji.
363