Ratko to nije umeo. Stalno je nešto radio ili u vrtu ili u
šupi u kojoj je uredio pravu malu radionicu za obradu
drveta. Pravio je samo predmete koji su im bili
potrebni u domaćinstvu: razne kutije, škrinje i slično.
Zatim je po njima dletom pravio razne šare i ukrase.
Tako je Mileva jedina u selu imala slanicu u duborezu
i sanduk za drva iako nije mogla da pojmi šta će
drvima sanduk u duborezu; svakako će goreti bez
obzira gde su stajala. Ali ipak je bila ponosna što ima
tako lepe stvari.
Mileva je vezla neko platno na okruglom okviru.
“Šta to vezeš?”, upita je Ratko.
“Vidiš, grlice”, odgovori ona.
“Vo nije grlica”, reče Ratko pokazujući prstom.
“Pa to je grana na drvetu, moraju na nečemu da
stoje.”
“A gde im je gnezdo?”
“Biće i gnezdo, tu na drvetu; nisam još sve izvezla.”
Pred vratnicama zastade konjanik na belom konju.
Ratko skoči i pođe prema vratnicama. Iako je prošlo
tri godine ipak je poznao Miloša, niko se ne drži u
sedlu tako kao on.
Miloš sjaha pa uvede Belku u portu i priveza je za
motku.
“Imaš lepog konja, Miloše. Jesi li ga na putu stekao.”
Miloš odmahnu.
“Ne, ovo je Danina kobila. Dao mi Prvoš da joj ga
odvedem u zamak.”
“Čini mi se poznata.”
“Imali smo nekad takvu kobilu. Prve dve kobile bile
361