uvek Gradina, ali zamak je Brančevo. Utvrđeni grad
vojvode Brančeta. Narod ga je tako nazvao. Naročito
ovi iz drugih sela. Mi kažemo zamak, grad, tvrđava, a
oni Brančevo. I pritom uvek misle na zamak.”
“Dobro. I ko je ta gospođica što tako dobro jaše?”
“Pogodi.”
“Da li je znam?”
“I te kako.”
“Vedrana.”
Prvoš zavrte glavom.
“Blizu si, ali nije.”
“Onda Ravijojla.”
“Ne. Jedna tebi bliska gospođica.”
“Nije valjda Zora?”
“Nije, ali kao da si pogodio. Dana Branilović, tvoja
sestra.”
“Ali, Dana je još mala za jahanje.”
“Jaše izvrsno. Počela je još kad si ti otišao na put.
Prvo je jahala mirne konje, Nevena i Ljiljana, a onda se
zaljubila u ovo ždrebe, pre dve godine i odabrala ga za
sebe. Sad je omica, spremna za jahanje. Mogao bi da
joj ti uručiš taj dar, da odjašeš na njoj u grad.
“Gde će tamo da je drži?”
“Imaju gradsku štalu. Ovde su samo konji za
rasplod i obuku. Konji za upotrebu su tamo. I ti treba
tamo da odvedeš Ždralina.”
“Neka ga tu. Doći ću za njega kad mi zatreba. Idem
sad da pozdravim Ratka.”
Miloš priđe omici, potapša je po vratu, zatim joj
rukom podiže gubicu i pogleda je u oči.
359