njemu da se ispovedim.”
“Pa idi, Miloše. Ne znam šta će ti Ratko reći, ali Bog
će ti oprostiti, on je dužan da prašta, to mu je posao.
Naši stari bogovi nisu imali šta da praštaju jer za njih
nije ni bilo greha. Sve što je prirodno nije moglo biti
grešno, a sad...”
“Ko smo mi da raspravljamo o božijim pitanjima,
stari”, reče Miloš. “Nego, reci mi, kako to da za tebe i
Ratka nije bilo mesta u zamku?”
“Bilo bi mesta za nas, ali nije bilo za konjarnik i
crkvu. Ne možemo, valjda, svaki dan izlaziti iz zamka,
dolaziti u selo na posao i vraćati se. Dara vračara tako
radi, al' ona je veštica i mlada je. Osim toga, njene
usluge više koriste ljudi iz drugih sela nego Gradinjani.
Ne možeš strance puštati svakog dana u grad i iz
grada.”
“Zaboravio si Borka i Stanu.”
“Da. Borko nije hteo da prenese svoju radnju, a
Dara svoj vrt. Ja mislim da oni ne mogu bez Tvrdoševe
pećine; njima je to kuća. Mogla je Stana da odvoji
komad zemlje u gradu za vrt. A Borko inače ima tamo
radionicu. Oboje imaju, nego...”
“Idem ja kod Ratka, to ne mogu da zanemarim”,
reče Miloš pa pogleda omicu koju je Prvoš drža na
uzdi i koja je sad nervozno cupkala. “Nego, za koga ti
je ova divna omica?”
“Za jednu isto tako divnu gospođicu, najbolju
jahačicu u Brančevu.”
“Brančevu?”
“Nisu ti rekli? Zamak zovu Brančevo. Selo je još
358