“Pa to je divno, sine!”, uzviknu Koviljka i stade da
ga ljubi. “Postala sam prabaka, blago meni. Kako se
dete zove? Kad ću ga videti?”
“Zove se Vidra Koviljka, a kad ćeš je videti… to ne
znam. Eto, zato je to tajna. Mlada i dete neće da dođu u
Gradinu.”
Dok su razgovarali, Koviljka je iznela i na sto
stavila pitu duleknjaču, koju Miloš najviše voli, pečenu
gusku i vrč vina.
“Hajde, sine, prihvati se malo, okrepi se od puta, pa
ćemo posle da ručamo, dok polivka bude gotova. Hoće,
doći će oni. Ko bi takvog momka ostavio? Pa nije ona
bela vila.”
“Jeste”, reče Miloš.
“Šta jeste”, trže se Koviljka.
“Jeste vila. Nije bela, ali vila jeste.
“Pa dobro. I tvoja mati, pokojna Zora, bila je vila,
vilinska kraljica čak, pa je došla i živela s nama. Doći
će i ta tvoja. Odmori se ti dan dva pa idi i dovedi je.
Kad vidi kako joj je bez tebe, doći će, nego šta će.”
'Možda je baka u pravu, zaradova se Miloš.
On je bio svestan da je Milosna njega iskoristila, da
je, zapravo, iskoristila okolnosti u kojima su se oboje
našli, ali je isto tako bio svestan i svoje slabosti – da joj
se nije dovoljno jasno i čvrsto usprotivio. Nikad se,
međutim, nije pitao da li dovoljno voli Milosnu da bi
se njome oženio. Bio je svestan da ju je zavoleo čim ju
je video, da su se oboje zaljubili na prvi pogled. Ni
jednu devojku pre nje nije tako želeo, osim Rojle i,
pomalo, Iskre. Doduše, o Iskri je sanjao dok je još bio
354