dete, dok su oboje bili deca. Nije je video još od učilišta i na to je skoro i zaboravio. Međutim, ponekad bi ga obuzimala želja da ode u Vilingor i potraži je.“ Neće doći sama, bako”, reče.“ Moram otići po nju.”“ Pa otiđi ako tako misliš. Ali, pre toga moraš upoznati zamak, da vidiš gde ćeš dovesti ženu i dete.”“ A zašto ti nisi u zamku, bako?”“ Ne mogu, sine. Sve je tako kameno i hladno. One velike kamene odaje...”“ Mogli su ti napraviti neku drvenu kućicu pored glavne ulice.”
Iako još nije kročio u zamak, Miloš je već mogao da, na osnovu Vilingora i Zidana, zamisli kako izgleda. Od ulaznih dveri vodi široka ulica do ulaza u dvor, a pored nje zanatske radnje i kućice za stanovanje majstora zanatlija i njihovih porodica. U samom dvoru stoluje vojvoda, a tu su i njegovi prvi saradnici – Zaviša, zapovednik straže i Živko, glavni graditelj. Vojnici vitezovi, verovatno, imaju svoju ulicu ispred samog dvora, verovatno uporedo sa vodenim rovom. Miloš je, uz razgovor, smazao pitu i ispio vino.“ Idem ja, bako, da smestim tovar u kolibu, pa ću odvesti konje u konjarnik i usput se pozdravim sa Prvošem. Je l ' on dobro?”
“ Prvoš k ' o Prvoš. Što je ostario, ostario je; sad se više ne menja, kao da je zastao u razvoju. Ostaće on isti dok je živ. Održava ga to što je stalno u pokretu: vežba konje, jaše ih, navikava ždrebad na uzde i sedlo.”
“ Dobro. Idem ja.”
355