“Gde si to našao, pobogu sine?”
“U gori, bako. Naišao pa nakršio.”
“Aha, zlato tek tako u gori raste”, naruga se
Koviljka.
“Raste srebrno drveće, bako. Sa zlatnim lišćem.”
Miloš zavuče ruku ispod platna i otkide zlatni listić.
“Evo vidi.”
Koviljka uze listić i u čudu ga gledaše.
“Ovo izgleda kao javorov list”, zaključi Koviljka po
obliku lista.
“Verovatno i jeste”, složi se Miloš. “Javorov, jasenov,
grabov, zar je važno?”
“U kakvoj si ti to gori bio kad u njoj raste zlatno
drveće?”
“Eto u takvoj, čudesnoj.”
“I tri godine si bio tamo!? Kako ti je bilo, sine? Jesi li
imao šta jesti? Kako su te pazili? S kim si živeo?”
“Bako, moram ti nešto reći. Ali, nemoj nikome
kazati dok ja ne kažem svima. Jesi li čula?”
“Pobogu, sine, kakvu to strašnu tajnu kriješ?”
“Nije strašna i nije tajna, ali neću da se još sazna. Ja
ću je reći kad bude vreme. Kakva to tajna može biti,
kad je Rojla, Veja i Srđa znaju.”
“Aha! Pa čula sam ja da pričaju. Da si oženjen, je l'
to?”
Sad je već Milošu bilo lakše da saopšti nešto što se
već zna. On je mislima bio povezan sa ovo troje svojih
drugova čarobnjaka od kojih nije mogao ništa da
sakrije i kad bi hteo.
“Jeste, bako. Oženjen sam. Imam i dete.”
353