Koviljki srce zaigra i suze radosnice joj grunuše na
oči.
“Miloše, sine!”, uzviknu i potrča na vratnice.
Miloš je upravo sjahao i odvezivao tovarnog konja
kad mu se Koviljka obisnu o vrat.
“Bako, živa si mi”, reče Miloš grleći je.
“Živa sam, sine, nisam htela d' umrem dok se te ne
vratiš”, reče Koviljka. “Ko bi te dočekao ovde kad su
svi odselili u zamak; žive u gradu.”
Milošu se ote pogled prema zamku koji je ugledao
dolazeći. Zatim mu pogled odluta prema crkvi.
“Ali, crkva je ostala, nije u gradu”, reče.
“Nije. Crkva, Ratko i njegova Mileva, Prvoš, Radiša,
Dobrila i ja nismo za grad. Ostali smo u selu.”
“Dobro. Idem ja da rastovarim konje i odvedem ih
u konjarnik. Je l' Srđa u kolibi?”
Koviljka odmahnu glavom.
“Nije, sine. Srđa ti je sad čelnik, zapovednik
kopljanika.”
“A Zale?”
“Zale je zapovednik straže.”
“I svi su u zamku?”
“Svi.”
“Ali, Prvoš nije?”
“Prvoš i Ratko nisu. Prvoš je u konjarniku, a
Ratko… znaš gde je”, pokaza Koviljka prema crkvi.
“Znači, tovar mogu da stavim u kolibu, za sad?”
“Možeš, sine, koliba ti je prazna. A šta ti je to?
Izgleda kao neko granje.”
“Zlatno granje, bako.”
352