“Kući”, odgovori Miloš.
“Pa već si kod kuće. Oženjen si, čoveče.”
“Moram kući, u Gradinu”, reče Miloš. “Ja sam to
rekao još lani. Mislio sam da ste svi čuli.”
“Čuli smo, ali stvari su se promenile; lani nisi bio
oženjen.”
“Nisam ni sad oženjen, nismo se venčali u crkvi.”
“A tebi crkva mnogo znači”, naruga se Milutin.
“Jarilo je tebi važniji od crkve. Više ti znače bilo koji
hrast ili lipa u šumi nego sve crkve u carstvu.”
Miloš je morao da prizna da je Milutin u pravu. Iako
je kršten krišćanskim obredom, u duši je ostao u
staroj veri i često prizivao Svaroga (Daboga), Jarila,
Ladu.
“Kakogod, svi ste znali da ne nameravam da se
ženim, a još manje da ostanem u Gori.”
“Jesi li rekao ženi da želiš kući? Jesi li je pitao hoće
li i ona da pođe s tobom?”
“Pitaću je kad bude vreme”, odgovori Miloš.
***
Sutradan je kačica bila gotova. Miloš je duge
povezao likom i dobro ih stegao. Zatim likom popunio
suvišne šupljine i – bure je bilo gotovo.
“Hajde sad da ga isprobamo”, reče Miloš i ponese
bure prema potoku. “Ti ponesi vedro”, reče Milutinu.
Na potoku Miloš spusti bure, uze vedro i stade da
sipa vodu u bure. Voda je isticala iz bureta na sve
strane.
327