Tek što htedoše da uzjašu, prekide ih Momčilo.
“Ej, stanite da bar čaj popijemo zajedno”, povika on
izašavši na kuhinjski doksat.
Miloš i Mila se pogledaše, slegnuše ramenima, pa
odoše na kuhinjski doksat. Tamo su već stajali vrući
hlepčići i zdele sa pavlakom. Momčilo je sedeo za
stolom.
“Sedite, deco, pa ne možete poći na put gladni.
“Vidak nam je dao zavežljaj sa ručkom”, reče
Milosna.
“Ručak za ručak, ovo je zajutrak”, reče Momčilo.
“ne valja nikakav posao započinjati praznog stomaka,
a naročito ne kretati na put. Izvolite, služite se.”
Momčilo prelomi hlepčić i umoči ga u pavlaku.
Zatim odgrize natopljeni kraj. Milosna i Miloš činili su
isto svesni da bi pogrešili da nisu ništa stavili u usta.
“E sad, da se izgrlimo”, reče Momčilo ustajući.
“Hajdemo tamo, ispratiću vas do konja.”
Konji su, onako osedlani, čupkali travu ispred štale.
Naši putnici dođoše do njih i izgrliše se sa domaćinom
pa pojahaše.
“Neka vas sreća prati, deco moja”, istisnu Momčilo
kroz su