“Tata, mi sutra odlazimo”, reče Milosna najednom.
“Zar tako brzo? Pa nisam vas takoreči ni video kako
treba.”
“Moramo, stari, imamo posla”, reče Miloš.
“Vinograd, a? Dobro, deco, neću vas zadržavati. Ali,
obećajte mi da ćete mi, za dve godine, dovesti unuka
da ga upoznam, a ja ću se potruditi da ostanem živ do
tada.”
“Obećavamo, tata”, reče Milosna. Miloš potvrdi
klimanjem glave.
“Stojan će vam sada nazobiti konje i ujutru osedlati.
Vidak će vam pripremiti hranu za usput. A vi – mirno
spavajte da ujutru budete čili i odmorni. Laka vam noć,
deco.”
***
Ujutru se Miloš prvi probudio i izašao na doksat da
osmotri nebo. Oni oblaci koje je sinoć osmotrio na za-
padnom nebu, koji su izgledali kao stado rumenobelih
ovaca, sada su bili tu, ali ne beli nego sivi i prekrivali
su celo nebo. Padala je sitna, slaba kiša.
“Pokisnućemo kao miševi”, reče Miloš izvlačeći
kišni ogrtač od uvoštanjenog platna iz bisaga na konju.
„Slaba je ovo kiša”, reče Milosna čineći isto što i on.
“Ali dovoljna da budemo skroz mokri”, reče Miloš.
Stojan im izvede osedlane konje, a Vidak im donese
zavežljaj sa hranom koji Miloš pruži Milosni.
“Stavi to kod sebe, pa nam posluži ručak kad bude
vreme”, reče.
315