Miloš iako nije bio uveren u to.
“Bog!?”, razgoropadi se Momčilo. “Nemoj mi reći,
zete da veruješ u to. Bog je možda uredio mravlja i
pčelinja društva jer su to beslovesna bića, ali – u
ljudska društva se Bog ne meša. Čak mislim, (tu se
Momčilo prekrsti), neka mi Bog oprosti, da su oni,
velmože, i samog Boga izmislili da bi lakše vladali
ljudima.”
Miloš se nasmeši, radostan što nije usamljen u tom
mišljenju.
“Dobro, vojvodo, nije to razlog da se uzbuđujemo
zbog toga, ionako od toga nema koristi. Mi sad ne
možemo to ispraviti. Nego, odgovori mi šta sam te
pitao.”
Sad se Momčilo malo smiri i zatrepta očima
pokušavajući da se seti šta ga je Miloš pitao.
“A, otkud mi staklene čaše. Pa kupio sam ih, sinko,
kao i svaki pošten čovek. Naišao tuda Grk trgovac,
Simon torbar, pa sam kupio dva komada. Platio sam
mu čitavo bogatstvo, zlatnik po čaši. A da su bar malo
ukrašene.”
Miloš je više voleo što čaše nemaju ukrase po sebi,
tako se vino bolje videlo. I zaista je imalo lepu crvenu
boju, kao rubin, a prema svetlu je bilo prozirno i
blistavo, skoro da ga je bilo lepše gledati nego piti.
Ipak, Miloš naže čašu i otpi dobar gutljaj.
“Zaista je izvrsno, vojvodo”, reče coknuvši jezikom.
“Nemoj me zvati 'vojvodo', mi smo rod.”
“U redu, stari”, saglasi se Miloš.
Momčilo zadovoljno klimnu glavom.
314