Momčilu, s jedne i druge strane stola, sedeli su Novak i
Stojan, s tim što je Novak često ustajao da donese iz
kuhinje šta treba. Upravo je doneo veliku činiju
raznog svežeg povrća, iscetkanog na zalogajčiće i
začinjenog raznim začinima.
Momčilo je nasuo sebi i Milošu vino u staklene čaše
i uživao gledajući kroz njih u svetlo.
“Vidi, Miloše, kako se cakli!”, oduševljeno je
govorio. “Lepšu boju u životu nisi video.”
“Ni lepši ukus”, potvrdi Miloš ispijajući čašu
naiskap. “Ali, otkud tebi staklene čaše? Mislio sam da
to imaju samo velmože.”
“A zašto bi oni bili bolji od nas”, razgoropadi se
Momčilo. “Zar samo zato što su rođeni u zamku od oca
kneza i majke princeze. Gde je tu lična zasluga. Ja sam
sve ovo stekao i izgradio sam.”
Miloš je znao da je društvo u svim zemljama u
okruženju uređeno na moći. Carevi raljevi su bili gos-
podari zemlje i svih ostalih dobara koje su po svojoj
volji davali u baštinu svojim podanicima, knezovima,
grofovima, despotima, vojvodama, u zamenu za
vernost, odanost i vojnu podršku u njegovim ratnim
pohodima. U tako uređenom društvu nije bilo mesta
za ličnu zaslugu i lični rad; društvo se zasnivalo na sili
i otimačini. Miloš nimalo nije sumnjao da je i imanje
vojvode Momčila bilo stečeno na isti način, ali van
zakona bilo koje zemlje, odnosno bez blagoslova
careva koji su bili malo veći i moćniji razbojnici od
Momčila.
“Pa šta ćemo, vojvodo, Bog je tako odredio”, reče
313