“Još je mokro, potražićemo suvlje mesto”, reče
Miloš.
“Nije mokro”, reče Milosna vadeći iz zavežljaja
pogaču, pečenu gusku, kolut sira i pitu. “Ovaj Vidak
kao da je tebi ugađao. Pita je od duleka.”
“Šta, zar ti ne voliš?”
“Volim, ali on nije znao da ja volim.”
“Pa nije ni važno. Važno je da imamo šta da jedemo.”
Miloš pronađe i izvali dva trula panja pa ih donese
do ogrtača na kojem je Milosna postavila hranu.
“Ružno je ovako jesti”, požali se Milosna. Moraš se
saginjati do zemlje umesto da uzimaš sa stola.”
“Važno je da se sad nahranimo, pa, kad stignemo
kući...”
Tu se Miloš najednom štrecnu i zamisli se.
“Mila, kad je ono trebalo da se vratim u Gradinu?”
“Ne znam ja šta si se ti dogovorio sa svojima”,
odgovori Milosna mrzovoljno jer nije želela da govori
o tome.
“Dogovorio sam se da ostanem godinu dana”, reče
Miloš. “A i tebi sam rekao, čuli su i Milutin, i Čarna, i
Slavna, da ostajem do proleća, ni dan duže.”
Milosna se nasmeši. “Do proleća ima još cela zima.
Zašto sad govorimo o tome?”
“Zato da te pripremim. Da se ne iznenadiš.”
“Pričaćemo na proleće o tome, sad jedi.”
“Samo hoću da na proleće budemo spremni.”
“Bićemo spremni ne brini. Jedi sad.”
Miloš je osećao da Mila ne želi da govori o tome, da
joj je ta tema neprijatna. Odlučio je da za sada ućuti.
317