"Rekla mi Slavna", reče Milosna.
"Slavna laže. Od početka je bila protiv nas. Vidra i ja
smo se voleli. Nije bilo potrebe za silom. Osim toga,
zar vam ja ličim na nekoga koji mora da uzima žene na
silu?"
Zaista, i sada, u starosti, Momčilo je bio izuzetno
lep muškarac. Visok i stasit, širokih ramena i uskih ku-
kova, pravilnih crta lica. Možda su mu lepotu jedino
kvarile, malo punije, senzualne usne, ako je to neka
mana.
"Tako su nam rekli", pravdao se Miloš.
"Ne, deco", reče Momčilo, "ovakva lepota", reče
pokazujući Milosnu, "ne nastaje bez ljubavi. Ja sam u
Vilinoj Gori proveo celu jednu zimu. Bio sam ranjen i
Vidra me lečila. A Slavna je htela da me otera kad je
primetila da se Vidra i ja volimo. Tako je to bilo, kćeri
moja."
Milosna se saže, zgrabi njegovu ruku i poljubi je.
"Oprosti što sam te osuđivala", reče kroz suze.
Momčilo je zagrli.
"Nisi ti kriva, ćeri. A, verovatno ni Slavna nije
svesno lagala; nego je umislila nešto čega nije bilo. A
možda je htela da te spreči da tražiš oca."
***
U zaranke je berba bila završena. Milosna i Miloš su
ispraznili svoja vedra u muljač i čekali da Momčilo
završi muljanje.
“Mogu li malo ja da okrećem?”, upita Miloš.
311