odatle. Krenuše niz njega, jer je Miloš več naučio da su
potoci i reke najbolji putokazi. 'Ako se izgubiš u gori,
kreni nizbrdo, moraš naići na potok. Zatim pođi niz
potok, mora te dovesti na neki put jer svi putevi slede
rečne tokove', setio se Ratkovog podučavanja.
I zaista, ovaj ih potočić odvede do većeg potoka za
koji proceniše da je onaj isti što izvire iz Momčilovog
jezera. Pojahaše pored njega i u osvit stigoše do
Momčilovog dvora.
"Da pustimo konje neka im se vrate", reče Milosna.
"Neka sad. Privezaćemo ih ovde, a Momčilo neka
čini s njima šta hoće. Neće Turci biti na šteti, ne boj se.
Zapleniće oni druge, kao što su i ove."
"Misliš da ih nisu oni odgajili?"
"Ovi Turci nisu. Možda neki drugi, ali ovi nisu",
odgovori Miloš.
"Zašto tako misliš?"
"Zato što Turci–ratnici žive od pljačke, nemaju oni
vremena za rad."
Začuše korake na doksatu.
"Dobro vam jutro, deco!", uzviknu Momčilo silazeći
niz stepenice. "Uranili!"
"Dobro smo, tata, a ti?", odgovori Milosna.
Momčilo polako dođe do njih.
"Oslobodio si je, sine. Koliko si Turaka potamanio?",
upita.
"Niko nije stradao, vojvodo", reče Miloš. "Nije bilo
potrebe za tim."
"Dobro. Ako ti tako kažeš, u redu. Samo, da znaš,
sine, neprijatelja i zla čoveka treba uništavati kad god
299