imaš priliku. Jer, nastaviće da čini zlo drugima, ako ne
tebi. Pogotovo janičari; to je zlo neviđeno. Ima među
njima i naših Bugara i Srba, ali je to ono što se kaže 'od
zla oca i od gore majke'. Oni su otrgnuti od svoje
porodice, njima je sad padišah i otac i majka."
"Ja ne mogu drukčije, vojvodo. Ne volim ubijanje i
ako nije neophodno ja ga izbegavam. Ponekad mi se to
osveti, znam, ali tako je. Loše bih se osećao da pos-
tupim drukčije."
"Dobro, sinko, onda radi po svojoj savesti; samo,
bojim se da tako nećeš dobro proći. Jer, ako zmiju
nagaziš, a ne zgnječiš je, ona će te ujesti. Hajdemo sad
na čaj, mislim da nas Vidak čeka."
Izađoše na kuhinjski doksat obasjan suncem. Tu je
Momčilo učinio ustupak turskom načinu življenja:
drvene klupe prekrio je šarenim ćilimima i jastucima.
Milošu je to smetalo jer se pomeralo i klizilo pod njim,
tako da kad posle ustane ništa nije bilo na svom mestu.
Ali, ovo je bila tuđa kuća pa je trpeo.
Čaj je zaista bio na stolu. Dva topla čajnika i šolje,
drvene, slične bukarama iz kojih su pili vino, samo su
ove bile izdubljene od lipovog drveta, a ne od smre-
kovih daščica kao bukare za vino.
Miloš primeti da bi mu i vino više prijalo iz njih jer
mu miris smreke nije godio, ali ništa ne reče.
Na stolu su bili okrugli mali hlepčići i – grožđe.
Momčilo je uzimao bobice grožđa sa hlebom i zalivao
ih čajem pa i oni učiniše isto.
"Deco, vreme je da se obere grožđe, hoćete li mi
pomoći?", reče Momčilo.
300