sedeli, nego stojali. Bili su naoružani sabljama, han-
džarima i kratkim kopljem.
Previše oružja, pomisli Miloš. On je još ranije
uputio misaonu poruku Milosni: 'Dolazim po tebe'.
'Naoružani su, čuvaj se', odgovorila mu je. 'Komutan
je opasan čovek. Ima crne brkove i puši nargilu.'
Milošu nije bilo jasno šta je opasno u tome što neko
ima brkove, a za nargilu nikad nije čuo niti je mogao
da zamisli šta je to. Sad je to mogao da vidi Milinim
očima. Ispred nje je na jastucima, prekrstivši noge
sedeo mlad i lep Turčin. Imao je tanke ufitiljene brke,
kao što je Milosna rekla. U ruci je držao drvenu
cevčicu koja je crevom bila povezana sa bakarnom
posudicom.
Kraj te cevčice mu je bio u ustima i iz nje je nešto
udisao, a onda iz usta ispuštao oblačiće dima nekog
jakog omamljujućeg mirisa.
To je, znači, nargila, zaključi Miloš. Nije ga zab-
rinjavalo što je komutan mlad i lep jer je smatrao da je
Milosna slobodna osoba koja ima pravo da sebi
izabere muškarca koga želi; ako je to Turčin, neka joj
bude.
Komutan je gledao Milosnu zadivljeno i sa
nežnošću. U njegovom pogledu se nije videla ni naj-
manja namera da joj učini neko zlo.
"Harika, dünyanın en güzel kadınsın. Thy konturlu
çiçek mor ve nefes yasemin kokuyor. Vücudunuz ince
çam gibi, bir ceylan gibi yürümek, senin dudakların
sarı kiraz gibi ...”, govorio joj je zaneseno tako da se
Miloš zapitao da li joj to govori stihove nekog
296