pridruži nastojeći da prikrije da još uvek misli na
Milosnu i da u sebi osmišljava način kako da dođe do
nje.
Momčilo oseti to.
"Važno je da znamo gde je", reče on. "Sutra ćemo
tražiti vitezove kneza Velička i otići da je oslobodimo."
Kako samo može da bude ovako miran, a u pitanju je
njegova rođena kći, mislio je Miloš. Ali, da, on je do
sada nije ni poznavao pa zato može biti takav, seti se.
Miloš je u sebi kipteo, najradije bi odmah pošao na taj
H'lm iako je znao da je to suludo i nepromišljeno i da
joj tako ne bi pomogao. Mi smo vile, seti se on i u glavi
poče da mu se uobličava plan zasnovan na
sposobnostima i umenjima koje njih dvoje imaju, a
ostali ne.
Vratili su se u dvor.
"Stojane", pozva Momčilo.
Stojan se pojavi.
"Zapovedaj, gospodaru."
"Nemoj više tako da me zoveš."
"Razumem, gospodaru."
Momčilo se nasmeja videvši po ko zna koji put
kako ova njegova zapoved odlazi u vetar ostajući
neizvršena. Zato odluči da to opet zanemari.
"Skini njihove stvari s konja i nosi ih u njihove
odaje. I pokaži Milošu gde će spavati."
"A gde je mlada gospođa?"
"Ostala je u vinogradu, ali to nije tvoja stvar. Uradi
što sam rekao", reče Momčilo oštro.
"Razumem", pokunji se Stojan i ode u štalu da
290