Vidiš, već ih nema."
Zaista, na putu više nikog nije bilo. Kao da se ništa nije dogodilo. Sunce je i dalje sijalo i obasjavalo jezero, vinograd na jednoj i voćnjak na drugoj strani. Povetarac se uplitao u loze i lišće je treperilo. Na čokotima su se videli veliki ružičasti grozdovi lisičine i sitniji žutozeleni tamjanike.
" Hajdemo u vinograd!", odjednom reče Momčilo i povuče Miloša znajući da će to da mu razveje zabrinutost.
Vinograd nije bio zagrađen kao ni išta ovde, a čini se da to nije ni bilo potrebno. Redovi čokota, spuštali su se niz padinu prema istoku i Miloš shvati da je Momčilo to smišljeno uradio. Da ih je okrenuo u pravcu juga išli bi popreko u odnosu na brdo. Ovako se spuštaju nizbrdo i izloženi su suncu tokom celog dana, već ih prvi jutarnji zračak obasja.
Momčilo se saže i otkinu jedan veliki grozd, zreo, neodređene smeđeružičaste boje, izduženih bobica. " To je lisičina ", reče Miloš. " Ovde je zovu plovdina ", reče Momčilo. " Veoma slatko grožđe i sočno; daje dosta vina." " Ali slabog ", primeti Miloš. " Naša belina jeste nakisela, ali je i slađa i daje jače vino." " Zato ja pomešam sa tamjanikom i kameničarkom i dobijem i jako i obojeno vino." " To je ono što smo pili ", zaključi Miloš. " Tako već može." Momčilo je držao grozd jednom rukom dok je drugom kidao bobice i stavljao ih u usta. Miloš mu se
289