šljajući ogromnog i kosmatog Momčilo okićenog
cvećem.
"Pa ne moraš da se kitiš, nego da ti bude lepo
ispred kuće".
"Pa zar nije lepo? Vidiš kako je trava lepo
pokošena."
"Vidim. Ali nije šarena."
"Bude i šarena u proleće kad cvetaju maslačak i
bele rade."
"Još bi lepše bilo kad bi imao i neku ružu", reče
Milosna.
"A, pa imam ruže. Na početku svakog reda u vino-
gradu imam po jednu. Sad ćete videti."
Pošli su širokom stazom pored potoka, obraslom
travom. Pored staze nije bilo visokog drveća, videlo se
da je neko vodio računa o tome da drveće ne baca sen-
ku na vinograd.
Išli su peške i Miloš primeti kako je ugodno hodati
svojim nogama po ovako mekoj travi posle tri dana
jahanja i nažuljane zadnjice. Nisu odmakli ni stotinak
koraka od kuće kad videše jednog konjanika koji im je
prilazio u galopu. Momčilo se uhvati za sablju. Miloš je
svoje oružje ostavio na konju i sad ga nije nosio. Zato
je počeo da se ogledava okolo tražeći šta bi dograbio.
Uhvatio je Milosnu za ruku.
"Nema opasnosti", umiri ga Momčilo. "To je
Veličkov momak, našeg suseda."
Miloš se umiri. Konjanik dođe do njih i skoči na
zemlju jer ne bi bilo pristojno sa starijima razgovarati
s konja.
287