pokazao poljubivši je iznebuha zvučno i sočno u
obraz. Milosna pocrvene.
"Nemaš se zašto stideti, kćeri", reče Momčilo.
"Miloš samo pokazuje šta oseća prema tebi u ovom
trenutku. A kako te i ne bi poljubio tako slatku. Ista si
Vidra, možda čak i lepša od nje. Živeli!"
Momčilo ponovo iskapi bukaru i bučno je spusti na
sto.
"A sad, idemo u vinograd!"
Miloš je več shvatio da je Momčilov običaj da naglo
donosi odluke i odmah ih sprovodi u delo. Zato on
ustade bez pogovora, a za njim i Milosna.
Prednji doksat je bio okrenut jugu, bočni, na kome
su se nalazili, istoku, a vinograd je bio na zapadnoj
strani doline. Upravo je bio okupan zracima popod-
nevnog sunca.
Ponovo su prošli kroz predvorje, iz koga su vodila
brojna vrata u druge delove kuće, i izašli na prednji
doksat, odakle su čistim i urednim stepenicama sišli u
dvorište, ako je to uopšte moglo tako da se nazove jer
prave ograde nije bilo; samo je niskom ogradom bio
oivičen kućevni prostor. U njemu bi se očekivalo cveće,
ali ovde ga nije bilo; očito da trojici muškaraca cveće
nije nedostajalo.
"Tata, zašto ne posadite neko cveće ispred kuće?",
zapita Milosna.
"Šta će mi, kćeri? Da se kitim kad se budem ženio?",
nasmeja se Momčilo dok mu se smeh umnožavao
odbijajući se od strana doline.
Sad Milosna nije mogla da se ne nasmeje zami-
286