rado i tridesetogodišnjaci; i svi su bili ponosni što sle-
de tako snažnog vođu. Jer, Momčilo je bio viši i snažni-
ji od svih njih.
U Hercegovini je, međutim, bio izložen stalnim
poterama, jer srpske i bosanska vlastela nisu hteli da
trpe nered u svojim zemljama. Zato je sa družinom
brzo prešao na područje Vizantije, odakle je često
upadao i u Bugarsku i Srbiju. U početku su delovali
kao drumski razbojnici napadajući uglavnom putnike.
Ali, kada su stekli zaštitnike i prikrivače kod kojih su
se krili po ružnom vremenu, oni su ih upućivali na
kuće gde ima blaga, tako da su počeli da napadaju i
bolje kuće, a kasnije i manja utvrđenja – vlastelinske
dvorce. Ipak, najdraži su mu i dalje bili trgovački
karavani na koje je navikao u rodnoj Hercegovini
presrećući dubrovačke trgovce. Tu je uvek bio bogat
plen; ako ne bi bilo zlata, srebra i dragog kamenja bilo
je robe – svile, čaja i začina.
Uvala koju je izabrao da se u njoj naseli bila je
prostrana i ravna. Dvor je podigao na severnoj padini i
okrenuo ga ka jugu. Iza dvora bili su pašnjaci i šuma,
a ispred, u ravnici, sejao je raž, pšenicu, proso i ječam
koji je koristio za ishranu stoke i proizvodnju piva jer
pšenično pivo nije tako ukusno; osim toga, pšenica se
koristi za hleb. Na obroncima levo i desno, odnosno
istočno i zapadno od jezera zasadio je voćnjake i
vinograde. Štale za konje i krave postavio je levo od
dvora, u ravnici, jer je tako mogao da koristi stajsko
đubre za njive posle skidanja letine. To u početku nije
znao, ali su ga naučili bugarski seljaci.
274