Na ulazu u dvor napravio je prostran doksat gde je
često sedeo i uživao u pogledu na svoju dolinu
obasjanu suncem, sa jezercetom u sredini i dva potoka
koji su se slivali u njega. Znao je da mu grožđe i voće
na padinama brže zru i imaju slatke plodove zahva-
ljujući jezeru i odblesku sunca u njemu.
Jednog dremljivog podneva krajem grozdobera
sedeo je vojvoda Momčilo na svom doksatu i uživao u
pogledu na svoju dolinu. Letina je već bila skinuta i
smeštena u ambare. Ostala je još berba grožđa i voća
koje kasno zri. Rod je bio bogat i Momčilo je bio zado-
voljan. Odjednom dopade Vidak, zadihan:
"Gospodaru, uz južni potok dolaze dva jahača,
čovek i žena."
Momčilo se nasmeši:
"To su sigurno mladi Dimitrije i njegova mlada",
reče.
"Nije Dimitrije, gospodaru. Ovaj nema brke", reče
Vidak.
Momčilo je verovao Vidakovom vidu. Koliko puta
su se spasili od potere zahvaljujući njegovom osma-
tranju.
U susedstvu je bio dvor kneza Velička pod čiju se
zaštitu stavio vojvoda Momčilo želeći da poslednje
godine života proživi u miru. Veličko je nedavno ože-
nio sina Dimitrija, pa je Momčilo očekivao da to Dimi-
trije vodi mladu da je upozna sa susedima.
"Pa dobro. Sačekačemo da stignu pa ćemo videti ko
su", reče Momčilo mirno. Starost ga je naučila da bude
staložen.
275