Vojvoda Momčilo
U jugozapadnom delu Bugarske uzdiže se jedan od najlepših planinskih masiva u toj zemlji, bogat raznovrsnim rastinjem i životinjskim vrstama. Njegovi vrhovi se uzdižu u nebesa, do samih oblaka. Narod veruje da na njima obitavaju bogovi, ali je Momčilo znao da to nije tačno, da je to samo sujeverje neukih čobana. Ne bi naši bogovi živeli u tako surovom prostoru i hladnoći, čak iako odande imaju najlepši vidik na svetu, mislio je on. Zato je svoj dvor podigao u južnom delu Pirina, ispod najnižeg vrha, u prekrasnoj uvali zaštićenoj od vetrova i radoznalih očiju. Zemlja je tu bila plodna i podneblje blago, osim zimi kad naveju snegovi pa mraz potraje po dve – tri nedelje; ali, to brzo prođe. Posle jakih zima sve bolje rađa, i žito, i grožđe i šljive.
Odlučio je da prestane sa razbojničkim životom kad nije uspeo da utekne Šarcu, konju kralja Marka, tako da je na kraju ipak morao da se viteški ogleda sa Markom, što je sve do tada uspešno izbegavao. Morao je priznati da mladi kralj ima snažnu ruku i da vešto barata topuzom, ali sa mačem nije tako vičan: dva puta mu je Momčilo izbio mač iz ruke. Došao je na Pirin, jer je bio udaljen od glavnih puteva kud prolaze vitezovi srpskih, vizantijskih i bugarskih vladara. Najviše se bojao kralja Vukašina, ali je prestao da strepi kad je čuo da su i on i vojvoda Uglješa izginuli u borbi sa Turcima pre nekoliko godina. ' Eto, sad se i protiv Turaka
272