"E, sad će to prestati! Imaćemo svoj vinograd, a on
neka nabavlja zlato gde god zna."
Milosna se najednom opet seti sutrašnje proslave.
"E, znaš šta nam još treba za sutra!", uzviknu.
"Šta?", upita Miloš.
"To možemo i odmah. Hajdemo u šumu da nabe-
remo višanja; znam gde ih ima."
Odavno je već Miloš shvatio da se ovde voće, pa čak
i grožđe, bere u šumi i to ne uvek na istom mestu:
kruške su se nalazile na jednom, jabuke na drugom,
trešnje i višnje, opet, na trećem kraju, a jagode pored
proplanaka. Treba zasaditi voćnjak, pomisli Miloš i to
ga razveseli jer je sad znao šta će sutra raditi.
Išli su šumom van staze jer pravih staza u šumi nije
ni bilo, samo zečijih i staza divljih svinja tamo dublje u
šumi. Miloš je išao kud ga je Milosna vodila jer nije
imao pojma gde može biti višanja; u Gradini ih je bilo
na međama, a gde ovde da nađe među.
Milosna je, međutim, već znala gde ima višanja jer
nije išla nasumice, znala je kuda se zaputila, Miloš je to
znao po tome što ne zastajkuje i ne razgleda okolo.
Šumarak višanja je bio odmah iza lipa i topola;
njihovo sitno tamnozeleno lišće jasno se izdvajalo od
širokog nešto svetlijeg lišća lipa, osim toga, stabla su
bila niža.
Milosna je nosila drveno vedro. Za prezrele višnje
iz kojih se cedi sok, to je bila jedina odgovarajuća
posuda. Iz kotarice bi se cedio sok, u torbi bi se
zgnječile.
Milosna je zastala ispod stabla koje je bilo
264