osunčano i zato imalo više roda od ostalih. Bobice su
bile na dugačkim peteljkama.
"Beri sa peteljkama", reče Milosna.
"Zašto", upita Miloš, "svakako ćeš ih skidati."
"Dobre su za čaj", odgovori Milosna. "Osim toga,
bolje će se očuvati do ujutru; ne mogu sad da pravim
pitu, hoću da bude sveža."
"Ja više volim kad se ohladi", reče Miloš.
"Pa biće ona hladna", reče Milosna, "ispeći ću je
rano ujutru."
Bila je ponosna što sad može ložiti vatru u kujni, a
da im ne bude vrućina.
Miloš se nasmeši.
"Nismo još ni isprobali peć", reče.
"To će joj biti proba", reče Milosna. "Ako pita ne
bude dobro pečena, nije kriva kuvarica nego peć i onaj
koji ju je gradio".
"Neće te ništa spasiti ako pita ne bude dobra, zato
vodi računa."
"Aha, šta ćeš da mi radiš?"
"Evo ovo", reče Miloš, obuhvati je oko pasa, podiže
je i spusti na tlo.
Ona se zacillika i povuče ga na sebe.
Nisu obratili pažnju na izdanke kojih je bilo svuda
okolo. Kad su ustali, Miloš vide i bi mu žao.
"Vidi, polomili smo nekoliko mladih višanja", reče
on.
"Ne mari, vidi koliko ih ima. Osim toga, možemo
sačuvati koštice, pa posejati", reče Milosna.
"Ti si moja pametnica", reče Miloš ponovo je grleći.
265