istovari da kola ne bi bila pod teretom.
"Čekaj, Miloše, da se malo odmorimo", reče Milutin
i sede na panj.
"Odmaraj ti, a nas dvoje ćemo to istovariti", reče
Miloš.
Milutin nije mogao da poveruje u ono što je sop-
stvenim očima video odmah nakon toga. Miloš i
Milosna su stali pored kola, jedno s jedne, drugo s
druge strane, prekrštenih ruku na grudima. I lica i tela
su im bili nepomični. Ali, jedan po jedan kamen je
silazio sa kola i uredno se slagao na gomilu na neko-
liko koraka od mesta za buduću kuću.
"Ma, stanite vas dvoje!", odjednom se razgoropadi
Milutin.
"Zašto vi ne stvorite sebi kuću čarolijom, nego se
ovoliko mučimo?"
Milosna zavrte glavom.
"Ne ide to tako, Milutine. Miloše, objasni mu."
"Vidi, Milutine, ovo što si video, nije bila čarolija. To
mi svi možemo, samo treba da znamo kako. Ali, da
čarolijom stvorimo kuću ili bilo šta materijalno, to je
nemoguće. Možemo samo učiniti da ti i ostali imate
privid da nešto postoji, iako stvarno ne postoji. To je
opsena, a ne čarolija.
Već je bio mrkli mrak, crn kao u pećini. Miloš
donese buktinje od luči i upali ih da bi Milosna iznela
večeru napolje.
Milosna iznese lepinje, pečenu gusku i nekoliko
struka luka i sremuša.
"A, Miloše, vidi se ko te voli pa ti ugađa. Zna da ti je
252