alata.
"Kola ćemo praviti ovde, i to odmah danas", odluči
on.
Odmah su otišli u selo i Miloš je izložio svoj naum
Milutinu.
"To za kuću se slažem, ali za kola ne znam. Ko će ti
vući kola?"
Miloš se zgranu nad samim sobom koliko je plitko
mislio. Ovde nije bilo volova, čak ni krava; koristili su
kozje i ovčije mleko.
"Možemo nas dvojica", predloži on.
"Možemo, ako umesto volovskih napraviš
magareća kola", našali se Milutin.
"Imate konje, momci", podseti ih Čarna.
"Moj konj nije za vuču, pokršiće kola", reče Miloš.
"Ima kod nas i drugih, mirnijih konja. Samo vi
napravite ta kola."
Kola su bila gotova sutradan. Upregli su dva
najmirnija konja koja im je dala Slavna i isprobali ih.
Izgledalo je da neće biti teškoća. Počeli su da odvaljuju
komade kamena od stene i tovare ih u kola. Kad je
Miloš procenio da ima dovoljno, ponovo su upregli
konje i krenuli ka selu. Pošli su istom stazom kojom su
i došli, ali posle dvadesetak koraka Miloš je video da
to neće biti dobro, jer, staza je bila previše strma. Zato
je potražio put između drveća koji ima blaži spust.
Znao je da staza mora da vijuga, da ide ukoso stranom
brda. To ih je dosta zadržalo, tako da su kod Milosnine
kuće stigli tek posle zalaska sunca kad je šumom već
zavladao mrak. Miloš je zahtevao da se kamen odmah
251