"Odmah ujutru; sad je vrućina za obaranje balvana
i klesanje kamena. A moramo pronaći i stenu sa koje
ćemo lomiti kamen. To možemo danas uraditi. Sad će-
mo malo prileći, a posle idemo u potragu za kamenom.
Milosna je bila u zanosu od sreće što će Miloš ostati
s njom, bar dok ne završi kuću i to mu je oduševljenje
iskazala i sada dok su ležali u postelji. Nikad ranije se
nije predavala sa toliko zanosa.
Posle su šetali po šumi držeći se za ruke. Ptice su
im zavidele na njihovoj sreći i ljubavi. Milosna ga je
odvela daleko od vilinskog sela, do uvale ispod samog
vrha. Uvala je bila obrasla visokim bukvama, a iza nje,
prema vrhu, uzdizala se gola stena.
"Evo ovde i kamena i drvene građe!", uzviknu Miloš.
"Čekaj, Miloše, a kako ćemo preneti građu dole?",
pokuša Milosna da ga osvesti.
"Napravićemo kola", reče Miloš.
Milosna nije mogla da se ne divi njegovim zami-
slima iako je sumnjala u njihovu izvodivost.
"A od čega ćeš točkove?"
"Napraviću ih od drveta", reče Miloš iako još nije
imao jasnu predstavu kako to da uradi. Sećao se,
međutim, kola koja je Borko napravio za prevoz ka-
mena kad su pravili crkvu. Znao je da točak ne može
napraviti od jednog, nego od najmanje osam delova
drveta, koji se povezuju i učvršćuju paocima. Njih je
povezivala gvozdena šina koju on sada nije imao. Zato
je našao rešenje da paoke poveže i oplete likom. To će
biti slabije od gvožđa, znao je, ali – to je bilo jedino
rešenje jer gvožđa nije imao, a ni ostalog kovačkog
250