Sad se Miloš seti svoje porodice; bake Koviljke, oca
Branila, pomajke Cvete, sestara Zore i Dane. Sve njih je
voleo i nije shvatao kako neko može smatrati
porodicu za teret. 'Ali, to su vile, u njihovom svetu je
tako. Po pravilu, one nastaju od kapljica rose u čašici
cveta. Šta je tu porodica? Druge kapi rose? Drugi
cvetovi na livadi? Ne, nego vilinsko pleme u kome
odrastaju i kome su odane. Možda je tako i bolje.'
"Hoćemo li mi kući, Miloše", reče Milosna.
"Kako hočeš, ti odlučuješ", odgovori Miloš.
"Milosna, čuvaj se ti njega. Mnogo mi je nešto
dobar. Prevariće te kao mene Vuk", reče Slavna.
"Koliko vidim ništa ti ne fali", odgovori Milosna.
"Pozvaćemo Vidu i za mene kao što su za tebe."
"Za mene je nisu zvali", primeti Slavna, "već je bila
tu, drugim poslom. A ti pazi; šta ćemo ako se rodi
muško? Nemamo nijednog vilenjaka."
"Imamo Milutina i Miloša", reče Čarna.
"Ali, oni su došljaci, nisu ovde rođeni. Miloš će
uskoro da ode, a možda i Milutin."
"Hajdemo, Miloše!", skoči Milosna.
Miloš pođe za njom.
"A šta ćemo da radimo do grozdobera?", upita
Milosna kad su stigli kući. "Zar nije bolje da odmah
odemo na taj... Pirin?"
"Ima šta da se radi", reče Miloš. "Napravićemo
novu kuću."
"Šta fali ovoj?"
"Nema ravne zidove, ni uglove", odgovori Miloš.
Napravićemo právu kuću."
247