"Meni je ova prava."
"Jeste prava, ali nije práva, ravna. Slagali su
balvane ukrug jedan do drugog, a ja hoću da slažem
jedan na drugi, da kuća raste u vis. I napraviću nam
kamin."
"Šta je to kamin?"
"To je ognjište ozidano kamenom. Bolje greje i ne
može kuća da se zapali."
"I sve ćeš to sam?!"
"Neću sam, pomoći ćeš mi i ti. A tu je i Milutin."
"Milutin, možda, neće."
"Onda ćemo sami."
"A šta ćemo sa ovom kućom?"
"Možemo je koristiti kao ostavu. Ili, još bolje, kao
pušnicu."
Mora se priznati da Milosna nije želela nukakve
promene u tom smislu. Ona je u svojoj kućici živela od
rođenja i ništa joj nije falilo. Ali su joj se ipak dopali
Miloševe zamisli, jer, znala je, dok ima šta da radi,
ostaće ovde, neće pomišljati da ide kući u tu njegovu
Gradinu.
"Dobro, kad ćemo početi?"
"Odmah sad", reče Miloš. “Zamesi testo za pogaču,
pa mi na njemu nacrtaj tlocrt kuće kakvu želiš. Ali, da
ima bar dva odeljenja."
"Zar nam nije dovoljno jedno?"
"Nije. Treba da ima kujnu i sobu. A može i kupatilo",
seti se Miloš kako se i zimi kupao u zagrejanom
kupatilu učilišta u Vilingoru.
"Šta će nam kupatilo? Svi se kupaju u reci ili
248