poče da se osvrće. Ne možeš me videti. Stavi trešnju
pod jezik!
Ovo je bila zapovest pa Miloš posluša i stavi trešnju
pod jezik. Sad više nije mogao da ih jede, ali više nije
ni bio gladan.
Obuzimalo ga je neko čudno blaženstvo. Prvi put je
čuo glas svoje mati i to je bilo nešto najlepše što je čuo
u životu. Osećao se kao da je usred zime zaronio u
toplu vodu koja ga je sveg okružila.
Oprezno zakorači da bi izašao na čistinu odakle
može lakše da poleti, a da mu ne smetaju krošnje. Pri
svakom koraku osećao je oštar bol u stopalima i
potkolenicama; zato polete čim je to bilo moguće.
Odlučio je da potraži Milutina. Ako je kod Čarnine
kuće, brzo će ga naći, a ako nije, ona će znati gde je.
Vinuo se iznad šume i brzo uoči dvor kraljice Slav-
ne. Bila je to kuća veća i raskošnija od ostalih koliba.
Ispred nje, u cvenom vrtu stajaše okrugli stočić napra-
vljen od tankog drvenog koluta odsečenog sa većeg
debla. Za stočićem su na isto takvim, samo manjim
tronošcima sedeli Milutin, njegova posestrima Čarna,
ona koja je zapovedila Milosni da izleči Miloša, i još
jedna vila, za koju je Miloš pretpostavio da je kraljica
Slavna. Miloš se polako spuštao na travnjak pored njih.
Iznenadi ga bol u stopalima koji oseti pri sletanju
kad je stao na noge; mislio je da ga noge sad manje
bole, da mu je pomogla ona trava koju je žvakao, ali
njeno dejstvo beše prošlo. Zato se sada zateturao kada
je sleteo.
Milutin i Čarna skočiše i pridržaše ga, jedno s jedne,
221