tvoga plemena?"
'Stanište nam je planina Miroč i okolina. Zar se vi ne
sastajete s njima?'
"Čula sam da postoje i druga vilinska plemena, ali
su ona daleko; nikad se nismo sastali sa drugim
vilama, bar koliko ja znam."
'E, dobro. Ispričali smo se, sad je vreme za lečenje.'
"U pravu si", trže se Milosna. "Šta ti je važnije, jezik
ili noge?"
'Važno mi je i jedno i drugo'.
"Naravno, izlečićemo oboje, ali od čega da
počnemo."
Miloš pokuša da isplazi jezik, ali nije uspeo ni da ga
podigne, a kamoli da ga gurne van, zato samo pokaza
rukom.
"Znači, prvo jezik", zaključi Milosna. "Ali, moram te
ostaviti samog neko vreme da bih našla travke koje mi
trebaju. Šta ćeš ti raditi za to vreme?"
'Ne znam, leteću po šumi kad ne mogu da hodam.'
"Dobro, ali, nemoj da zalutaš, odozgo sve kućice
izgledaju isto, osim Slavnine."
'Ne brini, neću da zalutam.'
Milosna odlete u potragu za lekovima. Miloš izađe
pred kolibu trpeći ovoga puta veći bol u stopalima, pa
opet navali na trešnje.
Stavi trešnju pod jezik, začu neki nebeski glas za
koji nije mogao da odredi odakle dolazi. Ličio mu je na
glas njegove tetke Zagorke, predvodnice vila u
Vilingoru, ali nije mogao biti siguran.
To sam ja, Zora, tvoja mati, opet se pojavi glas i on
220