'Najbolje da i ti njega zaboraviš kad ni on za tebe ne
zna', reče Miloš.
Sad je Milošu bilo jasno otkud tolika snaga u
Milosninim rukama. Vojvoda Momčilo je bio poznat po
svojoj ogromnoj snazi pa nije čudo što je to preneo i
na svoju kći.
"Hajdemo u kuću da ne stojimo ovde", seti se
Milosna.
Miloša su već mnogo manje bolele noge. Iskoristio
ih je da se propne i da bere trešnje stavljajući ih jednu
po jednu u usta.
'Ti si gladan', reče Milosna.
Nije to bilo pitanje, ali Miloš klimnu glavom u znak
odgovora.
'Sad će tebi Milosna dati da jedeš', uhvati ga ona
opet za ruku i povede u kućicu.
Njena kućica je bila mala i imala samo jedno
odeljenje, kao da je građena samo za nju. Bila je sagra-
đena od balvana kao i sve ostale, ali ovde balvani behu
poređani jedan pored drugog, okomito, a pri vrhu se
satajali i behu uvezani jedan za drugog tako da su
činili kupu. Ovde se zimi sneg ne može gomilati na
krovu, zaključi Miloš.
Milosna ga dovede do stočića oko koga su stajala tri
panja umesto stolica. Miloš sede na jedan panj, zapra-
vo deo debla koje je za tu namenu iskraćeno na delove.
"Sad ću ja", reče Milosna glasno pa sa police, duže
daske pričvršćene za 'zid', skide dva drvena tanjira,
zahvati kutlačom nešto iz kotla koji je visio nad
ugašenom vatrom na ognjištu i napuni prvo jedan pa
217