drugi tanjir. Kad ih stavi na sto, Miloš vide da je to
prosena kaša u kojoj je bilo još i korenastog povrća i
graška i još nekog lišća. Lepo je mirisalo. Zatim donese
lažice i okrugle hlepčiće u kotarici od pruća.
"Izvoli, služi se", reče. "Prijatno."
Miloš se prihvati jela iako je još malopre zavarao
glad trešnjama. Trešnje je gutao halapljivo, sad je jeo
polako, zadržavajući svaki zalogaj u ustima pre nego
što ga proguta. Ako je nešto naučio na ovom putova-
nju to je bilo kako se najbolje jede kad si gladan. Ako
jedeš halapljivo, ne osećaš užitak u hrani, brzo poje-
deš posluženo i hteo bi još kad si se već prejeo. Zato je
bolje jesti polako i uživati u svakom zalogaju. Tako ćeš
osetiti kad ti je dovoljno i prestati na vreme. Zato je
bolje nešto pojesti pre nego što potpuno ogladniš, da
ne bi jeo halapljivo.
Bilo ih je lepo pogledati kako sede na onim
panjevima, oboje uspravni i pravi ko strele. Jeli su
odmerenim, gotovo otmenim pokretima. Mi i jesmo
otmeni, pomisli Miloš, mati su nam vile, a očevi vojvode.
Otkako je saznao da je i njena mati bila ž