'Mama ih je zasadila pre nego što sam se rodila',
reče Milosna. 'Samo to mi je ostalo od nje.'
'A od čega je umrla?', upita Miloš.
"Od mene", reče Milosna, 'ja sam je ubila.'
'Kako to?', upita Miloš.
'Umrla je na porođaju i ostavila me samu. Ja sam je
ubila.'
'Nisi ti ništa kriva', reče Miloš. 'Znaš da vile nisu
stvorene da rađaju. I moja mati je umrla dok me
rađala.'
'Je l' i tvoja bila vila?', upita Milosna.
'Jeste', potvrdi Miloš.
'To je znači!' uzviknu Milosna. 'Zato sam ja osetila
da gubim sebe, da ćeš me ti podjarmiti. Ti si vilenjak.'
'Samo napola, otac mi je običan čovek', reče Miloš
setivši se usput Zmaja Ognjenog koji mu je takođe
mogao biti otac, ali to će zasad prećutati.
'I moj je čovek, ali ne običan. Oteo je moju majku i
uzeo je na silu. Tako sam ja nastala. Nikad nije došao
da me vidi.
Miloš oseti gorčinu u njenim rečima.
'Ko je taj čovek?', upita.
'Vojvoda Momčilo', odgovori Milosna dok je gutala
suze.
Miloš je već ranije čuo za toga odmetnika od koga
su drhtala tri cara.
'Pa zar je on još živ!?', začudi se Miloš.
'Bio je živ lani, kad se Čarna raspitivala za njega. Ali
kažu da je ostario i da nije silan kao nekada. Ne
hajdukuje više.'
216