teku ne stideći se što plače. Nije mogao reč da izusti,
grlo mu od plača beše stisnuto tako da ne bi mogao
ništa da izusti i da nije zatravljen.
Pokazivao je na noge kako ih ne može pomaći pa
na jezik kako ga ne može micati. Objašnjavajući tako
rukama on se sažali nad samim sobom pa opet udari u
plač. Odjednom se seti da je daleko od rodnog doma,
da odavno nije video ni oca Branila, ni baku Koviljku,
ni 'mamu' Cvetu, koja mu nije prava majka, ali ga je
othranila i odgajila kao da jeste. Seti se svojih sestara,
bliznakinja Zore i Dane, svojih drugarica Vedrane i
Ravijojle...
Obuze ga čežnja za domom kakvu nikad nije osetio
ni kad je bio manji. I on je ridao i štektao dok su mu
suze lile niz lice. Milutin ga zagrli i poče da ga teši:
"Ne plači, druže, ne plači, junačino. Izlečićemo mi
tebe. Nije moja posestrima uzalud vila. Zna ona sve
travke u ovoj gori pa će valjda među njima naći neku
koja će tebe izlečiti."
Miloš se sada seti vila u Vilingoru, učilišta i šta su
sve naučili o travama i o prahu iz stena, seti se kakva
čudesna izlečenja čini Dara, a sada i Rojla i povrati mu
se nada da će opet hodati, trčati, skakati, da će opet
govoriti i pevati. I prestade da plače.
Milutin se uspuza na drvo pod kojim su bili, sve do
najviše raklje. Tu sede pa iz pasa izvuče nešto što Mi-
loš do sada kod njega nije video. Bila je to svirala, obi-
čna mala sviralica od trešnjevog drveta. Milutin prine-
se sviralu usnama i dunu u nju.
Prsti mu zaigraše po njenim prorezima i gorom se
211