na bezbedno rastojanje, misleći da je lud, što on u tom
trenutku i jeste bio. Cimao se i grčio u uzaludnim
pokušajima da ustane i zgrabi za vrat onu čakarastu
vilu koja mu ovo učini, ali nije mogao.
Vilama dosadi njegovo vrištanje pa se pokupiše i
udaljiše. On osta sam na proplanku ležeći ničice. Pog-
led mu se razbistri i on tik pred očima ugleda rumene
šumske jagode. Neke behu zgnječene njegovim pesni-
cama, ali je većina bila zdrava i čitava. On ubra jednu i
stavi je u usta. Znao je da ju je zgnječio jezikom, ali
ukus nije osetio, njegov drveni jezik nije ništa osećao.
Progutao je nekoliko jagoda trudeći se da im oseti
ukus pa kad vide da ne može udari u još jaču kuknjavu.
Sad je znao da je nemoć nešto najgore što može zade-
siti živog čoveka.
Gora odjekivaše od njegove kuknjave. Dozivao je
Milutina i ljutio se na njega što se tako dugo zadržao,
ali se ništa nije moglo razumeti: iz njegovog grla izla-
zio je samo nejasan, neuobličeni krik ma koliko se on
trudio. U jednom trenuku se uhvatio za jezik kao da će
ga iščupati iz usta, ali jezik ništa nije osećao. U besu ga
je čak i zubima zagrizao, ali ni to ne oseti. Više nije
osećao glad, ali, ne znajući šta drugo da radi, brao je i
zobao sitne plodove. Odjednom se nad njim pojavi
neka senka i on ugleda Milutina kako slete pred njega.
Imao je vilinsko okrilje kao njegov Branilo kada bi
ponekad leteo pazeći da ga neko od seljana ne vidi.
„Šta ti je, druže, te kukaš da gora odjekuje?“, upita
ga Milutin sluteći šta mu se desilo.
Milošu tek sada linuše suze na oči i on ih pusti da
210