„Što pitaš kad znaš!“, obrecnu se Milutin.
„Da nam ulovim nešto za jelo?“
„Ne. To bi bila krađa i vile bi nas odmah kaznile.
Nego, uskoro ćemo stići do vilinskih dvora pa će nas
tamo počastiti. Ali ne možemo samo ovako banuti;
idem ja napred da nas najavim, a ti me čekaj pod ovim
drvetom. I pazi, bez velike potrebe ne puštaj glasa od
sebe jer, ako te vile ugledaju, zatraviće te očima i
pretvoriti u ko zna kakvu zver.“
Rekavši to Mlutin iščeze bez traga. Miloš se začudi
njegovom naglom nestanku pa zatrese glavom da
proveri da li sanja. O, i Milutin postade volšebnik! , uz-
viknu u sebi.
Stajaše pod drvetom dosta dugo zagledajući nje-
gove zlaćane grane i srebrno lišće. Siđe s konja i pusti
Ždralina da brsti, ali on je očito smatrao da zlatno lišće
nije jestivo, zato spusti glavu i poče da pase gustu
sočnu travu koja i ovde beše zelena kao i u drugim
gorama, kao svuda.
207