primeti Milutin. „Svi su oni isti, moj Miloše, inače ne bi
postali tako moćni. Da bi postao velmoža moraš biti
silan i bezobziran.“
„Knez Vratko nije takav“, pokuša opet Miloš.
„Vratko možda nije, ali svi njegovi preci, počev od
Nemanje, su bili.“
„E, sad!“, uzviknu Miloš. „Po tebi ispada da su sve
velmože razbojnici i pljačkaši.“
„Pa i jesu“, reče Milutin. „Zašto bi inače ratovali
Simeon i Uroš, a pre njih, Vukan i Radoslav, a još pre
Dragutin i Milutin? Nisu ratovali za narodno dobro,
sigurno.“
Miloš se pokunji i ućuta jer je osećao da je Milutin u
pravu. Ko zna kakva je zla morao počiniti Nemanja da
bi postao veliki župan, mislio je. Zato je posle podizao
crkve i manastire da bi se pred Bogom iskupio za
počinjena zla.
Oko podne stigoše do zavijutka gde je put skretao
levo i počinjao da se uspinje uz padinu. Najednom ih
opkoli gusta grabova šuma. Iako je lišće bilo zlatno, to
je na crnom grabu bilo tamnozlatno, a krošnje belog
graba behu tako široke da je oko njih nastala tama kao
u suton. Samo ponegde, gde je sunce uspelo da se
probije između krošnji, pojavljivahu se svetle pruge
po putu i to ih je podsećalo da je još rano posle podne.
Gledajući srebrne žirove na stablima hrasta Miloš
se odjednom seti da od jutra nisu ništa stavili u usta.
Imali su po mešinu sa vodom okačenu o sedla i to je
bilo sve.
„Milutine, jesi li gladan?“, oglasi se on.
206