ne. Jedina dobra veštica koju je znao bila je Dara, Roj-
lina mati, koju odavno niko nije smatrao za vešticu jer
se bavila isključivo dobrim činima, čineći ljudima
dobro.
Reka ih dovede do druge, nešto šire reke, uz koju
se pružala i šira dolina sa ograđenim vrtovima i
prostranim pašnjacima na kojima ne ugledaše stoku, a
iza doline uzdizala se gora.
„Ono je Vilina gora“, polušapatom reče Milutin kao
da se bojao da govori glasno.
Miloš podiže glavu i pogleda. Gora beše mnogo
veća i blistavija nego što je on mogao da zamisli.
„Siguran si da je to upravo ta gora?“, upita on.
„Siguran sam“, potvrdi Milutin. „Vidiš, stabla su od
zlata, listovi od srebra, plodovi biserni, a vrh joj se ne
može sagledati. I sve je to moje posestrime i njene
mati.“
„Moramo pregaziti reku“, zaključi Miloš.
„Pa pregazićemo“, reče Milutin. „Eno tamo ima
gaz.“
„Ali, Miomir nam je rekao da su na južnoj strani
blaže padine“, seti se Miloš.
“Da, zaista”, seti se Milutin. „Ali na onu stranu
svakako moramo preći. Zato hajdemo na gaz.“
Gaz je bio udaljen nekih pedesetak koraka. Obale
su bile blago zakošene i sa jedne i sa druge strane reke
tako da se vodi može prići bez napora. Iako to beše
brza planinska rečica, na tom mestu voda im je dose-
zala jedva do kolena. Pregaziše reku i nađoše se na
drugoj strani. Put kojim su išli tu je zavijao na jug tako
204