Koviljka i Miloš donesoše hranu do stola. Koviljka
izvadi platnenu krpu i prostre je po stolu govoreći:
"Branče, sine, što mi nisi ranije rekao nego trpite
gladni."
"Nije ni sad kasno, majko, nismo toliko gladni",
reče Lazar.
Koviljki se ote pogled prema njemu i iznenadi se
kad vide da je mlađi od Branila. 'Tako mlad a već knez',
pomisli, 'ali, on je postao knez rođenjem, a moj Branče
je postao starosta sopstvenim zaslugama; i vilinski kralj
usto.
Kad je prostrla platno, Koviljka stade po njemu da
ređa pogaču, neizbežnu pečenu gusku, tepsiju pite,
krčag vina.
"Izvol'te, deco, služite se."
"Momče, sedi i ti sa nama!", obrati se Lazar Milošu.
"Kako ti zapovedaš, svetli kneže", reče Miloš
smerno i sede na klupicu naspram njih. Sad je bio
leđima okrenut ulaznim vratima na drugom kraju
dvorane.
"Kako ti je ime, momče?", upita Lazar.
"Miloš Kobilić, gospodaru."
"Čudno ime", namršti se Lazar.
"Mati mi je umrla na porođaju. Imala je kobilu koja
se oždrebila nešto ranije. Othranili su me njenim
mlekom. Otuda Kobilić", objasni Miloš.
"A tako", reče Lazar. "A reci mi, Miloše, ti si svršio
učilište?"
"Jesam, svetli kneže", odgovori Miloš. "Pre tri
godine."
20