saznao da sam vilenjak.
„Čuo sam priče o njima“, reče Miloš oprezno pra-
veći se nevešt.
„Imam ja jednu posestrimu, vilu, tu u Vilinoj gori,
ona će nam sigurno pomoći. Samo treba da skrenemo
malo ka severoistoku. Jedino ne znam da li se ti bojiš
vila.“
„Ne bojim se ja ničega“, reče Miloš glumeći
odvažnost.
„Pa onda sutra idemo u Vilinu goru, ako se slažeš“,
odluči Milutin.
„A znaš li ti put do tamo?“, oprezno upita Miloš.
„Ne znam odavde, ranije sam išao od Krsne. Ali,
gora je to, ne možemo promašiti. Treba samo ići na
severoistok pa ćemo nekog pitati.“
„Pa sad, nema nam druge“, složi se Miloš kao
nevoljno, a zapravo je jedva čekao da se ponovo nađe
među vilama, svojim sestrama. Uopšte nije sumnjao
da će ga lepo primiti i prihvatiti kao svoga iako su to
neke druge vile, daleko od Miroča koji je on dosad
znao kao jedinu vilinju goru.
„Hajde sad da spavamo“, reče Milutin i pruži se po
slami, navlačeći pod glavu deblji sloj slame da mu
posluži kao uzglavlje.
Utonuše u san sa novim snovima i nadanjima,
svako svojim. Miloš nije hteo da otkrije Milutinu da je
rođenjem vilenjak, vilinski princ zapravo, jer je
njegova mati Zora bila vilinska kraljica. Milutin, opet,
nije hteo da otkrije Milošu kako je došlo do toga da mu
vila postane posestrima, kako ju je našao u šumi
196