zaglavljenu u procepu napukle bukve u koju je grom
udario, izvukao je i pustio da ode. Ona ga je od tada
smatrala pobratimom.
Ujutru, za doručkom, dok su kusali ražanu kašu sa
vrućim mlekom, Milutin iznebuha upita:
„Miomire, jel znaš ti kako odavde da stignemo u
Vilinu goru?“
„Znam, ali ne znam da li da vam kažem“, reče
Miomir.
„Zašto?“
„Mnogi mladići su otišli tamo da zadovolje svoju
znatiželju i nikad se nisu vratili“, objasni Miomir. „Ja
bar ne znam nikoga ko se vratio.“
„Molim te, Miomire, tamo mi živi posestrima“,
molio je Milutin.
„Nije ti valjda vila posestrima!?“, začuđeno uzvik-
nu Miomir.
Milutin sleže ramenima.
„Jeste“, potvrdi. „Našla se u nevolji, ja joj pomogao
i ona me bratimila. Ja sam već bio u Vilinoj gori, ali
sam išao drugim putem; odavde ne znam.
Miomir sa nasmeja.
„Ma već ste tu. Samo sledite ovu reku. Ona se na
pola dana konjskog kasa uliva u drugu iza koje je
Vilina gora. Samo pregazite tu drugu reku i pođite
uzvodno, znači na jug, jer je s južne strane lakši prilaz
na goru, blaže su strane. Ali, momci, pazite. Koga one
zatrave, taj je izgubljen za ovaj svet.“
„Ne brini, Miomire, neće se nama ništa desiti“, reče
Miloš.
197